O knjizi

To bi ukratko i sažeto bila jednostavna opća muzeologija, museologia universalis simplex. Možda se nečemu može ponešto dodati ili oduzeti ali uglavnom to je teorija koja mislim da do neke mjere pomaže da se muzeji i njihovo djelovanje objasne i protumače. Ako je tako onda je ona bez obzira na moguće izmjene pojedinih stavova – uspjela i drži vodu.

No mnogima će ovako jednostavna, zdravorazumska, činjenična muzeologija biti iritantna i izazovna. Nema tu, a mislim da ne smije ni biti, ni puno filozofije (u najboljem značenju tog termina) ni puno određivanja duhovnih vrijednosti, niti semantičkih, semiotičkih akrobacija, ali niti postmodernističkih i post-postmodernističkih razaračkih teza, a niti teorijske teške artiljerije kao što je pozivanje na velika i moderna imena.
Ništa nismo destruirali niti psihoanalizirali. Sve takve teorije koje dolaze izvana od onih marksističkih, idealističkih, psihoanalitičkih, modernističkih ili postmodernističkih pokazale su se lako oborivima i zapravo za muzeje neprimjenjivima, pa stoga na muzeje i nisu imale utjecaja. Muzeji su u tim teorijskim prokrustovim posteljama češće ostajali bez glave nego bez nogu. Nisam bio kritičan prema muzejima i nisam kao kolega dr. Šola nabrajao muzejske grijehe kojih ima povelik broj. Ovo nije dijagnoza što ne valja ili koja bi teorija bila podobna da se primjeni na muzeje. Ova teorija pokušava kao što mudro preporučuje Cusanus prvo ispitati, onda pitati i na temelju odgovora na pitanja, zaključivati. Naša metoda nije deduktivna nego više induktivna. To je muzeologija odozdo. Raspravu o drugim muzeološkim teorijama ostavio sam za Museologiu complex, a onakvu kakvu sam ovdje postavio braniti ću tamo, ako će za to biti interesa i ako se za to ukaže potreba.