MUSEOLOGIA SIMPLEX

Ispitano uvijek prethodi pitanju, a bez ispitanog ne može se ni najmanje pitati
Nicolaus Cusanus

o knjizi

To bi ukratko i sažeto bila jednostavna
opća muzeologija, museologia universalis
simplex. Možda se nečemu može ponešto
dodati ili oduzeti ali uglavnom to je teorija koja
mislim da do neke mjere pomaže da se muzeji
i njihovo djelovanje objasne i protumače. Ako
je tako onda je ona bez obzira na moguće
izmjene pojedinih stavova – uspjela i drži vodu.
No mnogima će ovako jednostavna,
zdravorazumska, činjenična muzeologija
biti iritantna i izazovna. Nema tu, a mislim
da ne smije ni biti, ni puno filozofije (u
najboljem značenju tog termina) ni puno
određivanja duhovnih vrijednosti, niti
semantičkih, semiotičkih akrobacija, ali niti
postmodernističkih i post-postmodernističkih
razaračkih teza, a niti teorijske teške artiljerije
kao što je pozivanje na velika i moderna imena.
Ništa nismo destruirali niti psihoanalizirali.
Sve takve teorije koje dolaze izvana od onih
marksističkih, idealističkih, psihoanalitičkih,
modernističkih ili postmodernističkih pokazale
su se lako oborivima i zapravo za muzeje
neprimjenjivima, pa stoga na muzeje i nisu
imale utjecaja. Muzeji su u tim teorijskim
prokrustovim posteljama češće ostajali bez
glave nego bez nogu. Nisam bio kritičan prema
muzejima i nisam kao kolega dr. Šola nabrajao
muzejske grijehe kojih ima povelik broj38. Ovo
nije dijagnoza što ne valja ili koja bi teorija
bila podobna da se primjeni na muzeje. Ova
teorija pokušava kao što mudro preporučujeCusanus prvo ispitati, onda pitati i na temelju
odgovora na pitanja, zaključivati. Naša metoda
nije deduktivna nego više induktivna. To je
muzeologija odozdo39. Raspravu o drugim
muzeološkim teorijama ostavio sam za
Museologiu complex, a onakvu kakvu sam
ovdje postavio braniti ću tamo, ako će za to biti
interesa i ako se za to ukaže potreba.

Kada neki predmet ili
cijela kolekcija postane svojina muzeja
podrazumijeva se da je dužnost muzeja
očuvati predmet u izvornom stanju što je
dulje moguće, idealno ad infinitum i takvog
ga predati budućim generacijama.

Što sadrži?

^

Locus (mjesto) muzeja

^

Muzejski predmet

^

Kolekcioniranje (prikupljanje, skupljanje, sabiranje)

^

Zbirka (kolekcija)

^

Čuvanje

^

Restauriranje

^

Dokumentiranje

1. poglavlje

Locus (mjesto) muzeja

Muzej je najčešće zgrada ili nekoliko zgrada. Kad kažemo muzej onda obično mislimo na muzejsku zgradu, zgradu u kojoj je muzej. Kada kažemo idem u muzej onda se najčešće misli na odlazak u muzejsku zgradu. Zgrada je najčešći locus muzeja. No, muzej ne mora biti u zgradi. Postoje muzeji na otvorenom kao što su etnoparkovi, arheoindustrijski parkovi, arheološki parkovi, kao i mnoštvo drugih muzeja koji svoje predmete ili dio njih, po prirodi stvari, često drže vani pod otvorenim nebom: željeznički muzeji koji vani često drže svoje lokomotive i vagone, pomorski muzeji koji u moru drže svoje muzejsko brodovlje, vojni muzeji koji vani drže neka oružja, opremu, vojne instalacije… Na otvorenom su i memorijalna područja, spomen područja, mjesta velikih bitaka, događaja, stradanja… Locus muzeja na otvorenom je veći ili manji teritorij ili akvatorij.

Mogući su i postoje muzeji koji uopće nisu u realnom prostoru nego u virtualnom prostoru2. Njihov locus je također virtualan, ali posve sigurno – postoji. Takve muzeje zovemo online, cyber, elektronički, digitalni ili web muzeji. Ipak, najčešći je naziv – virtualni muzeji. Ovi muzeji postoje na internetu. Njihova stvarnost je elektronička mreža a nalaze se na nekoj web adresi (URL). To je njihov locus. Prikazi realnih muzeja na webu u cyber okruženju nisu pravi virtualni muzeji, iako ih često tako zovemo. Muzej i muzejski predmeti nekog muzeja prikazani na internetu su samo slike predmeta, a ne predmeti sami. Tu je internet samo sredstvo priopćavanja informacija. Virtualni muzeji pak kao predmete imaju uratke na internetu, koji ne postoje izvan njega u prostornoj stvarnosti.

Dakle, svaki muzej mora imati locus na kojem egzistira. Bez njega muzej jednostavno ne postoji. Kao što se vidi locus ne mora biti samo u fizičkom prostoru nego on može biti i u virtualnom prostoru, te slijedom toga muzeji, s obzirom na svoj locus, mogu biti realni u fizičkom, ili virtualni u elektroničkom okruženju. I jedan i drugi su dio naše stvarnosti. Oni posve sigurno postoje.

Za muzeje se počevši od 19 stoljeća grade posebne zgrade (Altes Museum, Museumsinsel, Berlin3, British Museum, 1857. godine) i s njima počinje povijest muzejske arhitekture koja je značajna i za naše doba u kojem se najsmjeliji i antologijski arhitektonski projekti izvode upravo za muzeje4. Neki kažu da su to katedrale našeg doba.

Za muzeje se istovremeno počinju upotrebljavati građevine koje su izgrađene za druge potrebe uglavnom za plemstvo – dvorci i palače. U građanskom svijetu koji je ukinuo privilegije i dobar dio povlastica plemstvu i kleru mnoge palače i dvorci prenamjenjuju se i postaju muzeji. Mnoge privatne, velikaške pa i kraljevske kolekcije postaju muzejske zbirke i javno se izlažu građanstvu u reprezentativnim zgradama. Postoji cijela specijalna povijest muzejske arhitekture, kako novogradnji tako i adaptacija postojećih zgrada, raznovrsnih interpolacija, pregradnji i nadogradnji. Sve te zgrade su locusi muzeja, oni su najčešći i većina ljudi pod terminom muzej misli na muzej u zgradi.
Locus muzeja predmet je čestih rasprava, a nova muzeologija i eko muzeji unijeli su veliku pomutnju u ono što uobičajeno smatramo locusom muzeja. Za njih locus-i su cijela područja, regije zajedno s ljudima i njihovim životima. Nasljeđe, po njima, treba živjeti i zato oni odbijaju definiranje muzeja, koji su za njih, ropotarnice mrtvih stvari, štogod to kao gesta značilo. Ako bismo tjerali mak na konac mogli bismo cijeli svijet sa svom prirodom, krajolicima, gradovima i ljudima i njihovim životima, shvatiti kao muzej i onda bi njegov locus bio planeta Zemlja. No, nekima bi vjerojatno i to bilo premalo pa bismo locus trebali protegnuti u svemir. Nova muzeologija i nije neka muzejska teorija, nego pokušaj da se muzej ukine i uvede nešto drugo. Slično vrijedi i za mutnu sintagmu eko muzeji, za koje nitko ne zna što su niti što bi trebali biti osim da ne smiju ni na koji način biti klasični muzeji5. No, to su teme za raspravu u Museologii complex. Ostajemo pri tvrdnji da svaki muzej ima, kako smo to utvrdili, svoj lako odrediv prostorni ili virtualni locus. Svaki muzej ima svoju adresu na kojoj ćete ga naći.

Poglavlja

Stranice

Važno je očuvati fizičkuizvornost muzejskih predmeta ili intaktnost virtualnih predmeta.

Kustos
stručnjak u muzeju ne smije postati tehničarkoji zna samo kako čuvati, kako postaviti izložbu, a koji je zanemario svoju ulogu istraživača i tumača ljudskog ili prirodnog djelovanja.

Izlaganje (pokazivanje, prezentacija)
predmeta i tema koje su ilustrirane i koje se zasnivaju na predmetima je druga najvažnija društvena funkcija muzeja.

o autoru

Profesor povijesti umjetnosti i filozofije. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1974.

Od 1975. do 1993. radio u tadašnjem Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture (danas Ministarstvo kulture, Državna uprava za zaštitu kulturne baštine) u kojem je osnovao i vodio odjel za zaštitu pokretnih spomenika kulture koji i danas djeluje.
Od 1993. radio je kao savjetnik u Muzejskom dokumentacijskom centru.
Godine 1994. stekao certifikat postdiplomskog muzeološkog tečaja ISSOM/ICOM-a pri Masaryk
Univerzitetu u Brnu.